Ako se dani percipiraju uvijek kao loši, ako se na zadatke na poslu gleda kao na trošenje vremena, briga oko kuće se doživljava kao bespotrebna, ako je umor sastavni dio svakog trenutka svakog dana, ako se sve aktivnosti doživljavaju kao dosadne, ako ne postoji volja ni za čim, vrlo vjerovatno je da je sindrom izgaranja na putu ili već tu.

Burn out predstavlja stanje koje podsjeća na stanje umora, iscrpljenosti, kako mentalne, tako i fizičke, pada produktivnosti na poslu i pada samopouzdanja u sopstvenu sposobnost za izlaženje na kraj sa svakodnevim obavezama na poslu, ali i u privatnom životu, a sve to je prouzrokovano dugotrajnim stresom. Svaka osoba ima trenutke kada se osjeća manje sposobnom za nešto nego što je prije bila, ili da je neke stvari više iscrpljuju nego što su nekad, ali kada se takvo stanje prolongira, kada nije u pitanju jedan ili više dana, nego duži vremenski period, najvjerovatnije je došlo do burn out-a, odnosno do sindroma izgaranja.

Izgaranje je problem koji se može uočiti kod zaposlenih koji su u početku bili puni entuzijazma, osjećali ličnu satisfakciju zbog posla, međutim zbog niza faktora na poslu dolazi do pada efikasnosti na poslu, do cinzma i emocionalne iscrpljenosti. To su osnovne dimenzije koje se javljaju kod ovog sindroma. Granice koje zahvata burn out sindrom jesu poslovne, a one dalje zahvataju ostale oblasti života.
 
Razlikovanje izgaranja od ostalih psiholoških termina

Izgaranje se često dovodi u vezu sa nekoliko različitih psiholoških pojava, kao što su umor, stres i depresija.

Umor može biti fizički ili psihički, u zavisnosti od toga kakvim poslom se osoba bavi. To je prolazno stanje i nastaje kao posledica dugotrajnog ili napornog rada. Umor dolazi i prolazi, može da se vrati, ali nakon adekvatnog odmora, organizam se vraća u prvobitno stanje bez umora. Izgaranje jeste stanje slabog funkcionisanja organizma, ali ono ne prolazi nakon dobro prospavane noći ili preležanog vikenda, već ostaje uprkos tome.

Za ponašanje koje je posledica izgaranja se često može reći da je posledica stresa, a to je zato što je izgaranje posledica dugotrajnog stresa. Međutim, izgaranje ne mora uvijek da bude posledica stresne situacije. Osoba koja je pod stresom zbog toga što ne može da izađe na kraj sa situacijom u kojoj se našao, ili ne može da riješi određeni problem, iako je pod stresom i u specifičnom psihološkom stanju, on može da vidi svijetlo na kraju tunela, i da nađe način na koji će izaći iz date situacije. To nije slučaj sa izgaranjem. Osoba koja ima sindrom izgaranja ne gaji nikakvu nadu da može da izađe iz stresne situacije i ne vidi nikakvu perspektivu za bolje sjutra i ona zbog toga odustaje od bilo kakvog angažovanja za rešavanje stresne situacije. Kada stres postane prevelik on vodi u anksioznost dok burn out ili izgaranja može da povede u depresiju.

Depresija je treće psihološko stanje koje se može pomiješati sa izgaranjem. Ono što se može desiti jeste da nekome ko ima depresiju bude dijagnostivikovano izgaranje. Ova dva psihološka fenomena dijele neke simptome, kao što su iscrpljenost, neefikasnost i cinizam, ali depresija se odlikuje i simptomima kao što su suicidalne misli, beznađe. Ono po čemu još možemo da ih razlikujemo je po tome što se sindrom izgaranja javlja, bar na početku samo u vezi sa situacijom na poslu, dok je depresija povezana sa sa svim sferama života. Takođe, po čemu su još povezani jeste po tome što osobe koje su sklone sindromu izgaranja, vjerovatno su sklonije i razvijanju depresivnog poremećaja od drugih ljudi.
 
Manifestacija sindroma izgaranja

Sindrom izgaranje se manifestuje na tri nivoa, na fizičkom, emotivnom i bihejvioralnom planu.

Fizički simptomi su zamor, glavobolja, bol uleđima, stomačni problemi, nedostatak apetita, problemi sa imunitetom, problemi sa spavanjem, promjene u tjelesnoj težini.

Emocionalni problemi se tiču nastanka samoobezvređivanja, gubitka motivacije i interesovanja za stvari koje su nekad izazivale interesovanje, emocionalna praznine, apatije, odnosno gubitka volje za bilo čim, anksioznosti, osjećanja bespomoćnosti, straha od gubitka posla, dosade...

Kada su u pitanju problemi u ponašanju, odnosno bihejvioralni simptomi javlja se razražljivost, zbog čega osobe često ulaze u konflikte sa drugima, dolazi do prokrastinacije odnosno odlaganje obaveza, do porodičnih problema. Osobe kod kojih dođe do izgaranja, kako bi se izborili sa novonastalom situacijom, mogu da podlegnu zloupotrebi supstanci, da se emotivno distanciraju od problema. Postaju zaboravne, gube koncentraciju.
U krajnjem slučaju, može doći do unutarporodičnih svađa i problema, do razvoda braka, izolacije zbog toga što se najbliži članovi porodice najčešće koriste kao ventil, kao način prorade negativnih emocija i stanja, pa to može rezultovati jako negativnim posledicama.
 
Prevencija sindroma izgaranja

Za prevenciju sindroma izgaranja, ono što je potrebno jeste da se podigne svijest o njegovom postojanju, da se prepoznaju i uvaže njegovi simptomi i da se nauči razlika između njega i drugih, gore navedenih, psiholoških pojava. Da bi se ovo desilo, potrebno je razviti određene strategije prevladavanja ovog sindroma, čiji cilj jeste ne samo sprječavanje njegovog javljanja, već i jačanje ljudske otpornosti.

Pojedinac mora da ima kapacitet za uvid u sopstveni unutrašnji svijet, okolina mora da ima kapacitet za spoznaju simptoma izgaranja i način na koji će se sa njim izboriti, dok poslodavci moraju u obzir da uzimaju pojedinčeve sklonosti i sposobnosti i da posao i atmosferu na poslu prilagođavaju njima, da poštuju tuđa mišljenja, da budu organizovani.

Postoje dvije osnovne vrste strategija za prevenciju izgaranja, a to su lične i organizacione strategije.

Lične strategije se odnose na to da pojedinac mora stalno da uči i razvija svijest o sopstvenim unutrašnjim stanjima, da ih prihvata i radi na njima, da razvija svoje komunikacijske vještine, kako bi imao što bolje odnose sa svojim saradnicima ali i klijentima. On mora biti pripremljen na sve nedaće i prepreke koje ga mogu snaći na poslu, i u skladu sa tim očekivati stres, zbog čega će, da bi vodio računa o sebi i sopstvenom zdravlju, uzimati češće godišnje odmore. Pojedinac, kako bi spriječio pojavu bur out-a, mora da vodi računa o svom privatnom životu, pa u skladu sa tim da održava i širi svoju socijalnu mrežu, sa kime će da dijeli svoje brige i traži podršku u teškim trenucima. Ono što uvijek može da bude korisno u pražnjenju negativnih emocija i misli jesu različite fizičke aktivnosti i hobiji.

Organizacione strategije se odnose na strategije rukovođenja organizaciojom koje podrazumijevaju organizovanje treninga i edukacija vezanih za radno mjesto pojedinaca, za stalnu brigu o novim radnicima. U organizaciji uvijek mora da postoji tim koji će da vodi računa o razvoju organizacije. Mora da postoji ograničeni broj radnih sati, ograničeni broj klijenata kako se radnici ne bi preoteretili. Ono što je takođe neophodno jeste da zaposleni znaju da za njih postoji mogućnost za napredovanje, kako bi bili motivisani da dobro obavljaju svoj posao i kako bi imali neko osjećanje satisfakcije zbog onoga što rade. Planiranje na nivou organizacije mora da bude strateško i dugoročno.
 
Liječenje sindroma izgaranja

Ukoliko nije bilo prevencije, i do ovog sindroma je već došlo, treba pristupiti liječenju. Prije svega, klijentu je potrebno pristupiti taktično, a psihoterapija i savjetovanje je najbolji način liječenja. Međutim, proces, dužina trajanja i ishod terapije će uvijek zavisiti od ličnih karakteristika pojedinca i njihovog kapaciteta za proradu sopstvenih unutrašnjih stanja. Ponekad, kada pojedinac smatra da ne može da izađe na kraj sa ovim problemom, napušta svoje radno mjesto, i u tome nalazi spas. Naravno, da do toga ne bi došlo, treba raditi na razvijanju i korišćenju strategija prevencije sindroma izgaranja.