facebook  twitter

Obuka za vršnjačke edukatore - Iskustva - Nina Pantović, vršnjačka edukatorka

13 Apr 2021
10649 times

Rad na sebi je ono što nikada ne prestaje. Posebno me raduje da sam ovog puta na sebi radila uz pomoć svojih vršnjaka. Neki su bili mlađi, neki stariji ali svi su me ponešto naučili.

Počeli smo sa emocijama, svima nama je danas teško da pokažemo emocije bile one pozitivne ili negativne jer ako pokažemo slabosti bojimo se osude ili napada, ako pokažemo radost opet možemo naići na osude i slično. Svi smo prošli kroz period osnovnog i srednjeg obrazovanja i znamo kako vršnjaci mogu biti okrutni, sa tačke gledišta i pišem ovaj tekst, želim da pričamo iskreno o onome što osjećamo.

Radili smo grupne radove gdje sam kroz druge ljude mogla da vidim svoje slabosti, ocrtavale su mi se ispred nosa kao za inat, čekale su dugo da budu riješene. Pa smo tako sa edukatorima pričali o onim nama najteže podnošljivim emocijama: strahu, ljutnji, tugi, stidu ali i nama najdražim: sreći i ljubavi. Svi smo iskusili ove emocije kao i mnoge druge koje iz njih proizilaze ali najvažnije, učili smo kako da upoznamo sebe, kako da se nosimo sa našim emocijama i kako da upravljamo njima, a ne one nama. Nadam se i da ćemo našim primjerom dalje učiti druge kako da svoja osjećanja pravilno iskazuju, kako da imaju osjećaj empatije i da nikako svojim iskazima ne povrijeđuju druge.

Veoma važno: Znaj kako da se izviniš i znaj kako da primiš izvinjenje!

Dio naše emocinalne zrelosti svakako je donošenje odluka. Svi smo nekada usijane glave prošli kroz ZID, a kada se glava ohladila shvatili smo da smo to mogli mnogo bolje. Voljela bih ovim tekstom da pošaljem poruku svim ljudima koji osjećaju pritisak sredine, porodice, sistema vrijednosti ili pritisak od samoga sebe, da odluke koje donose,a tiču se njihovog života, ličnosti, budućnosti, odnosa prema drugim ljudima.. donose sami, trezveni, potpuno iskreni prema sebi u tome koliko im stvarno donosi štete, a koliko koristi, odluka u datom momentu.

Ovo su bila dva veoma intenzivna dana i u jednom tekstu ne mogu stati sve emocije kroz koje smo prošli, zajedno. Nije nas bilo stid da zaplačemo, da se smijemo, da se zagrlimo, da se suprotstavimo, da prihvatimo, da saslušamo, da pomognemo... Ovo je bio pravi način da se mladi ljudi pokrenu i da nauče da ne stvaraju barijere između sebe, već da ruše one koje su tu. Ali i da sruše one koje im život dalje bude nanosio.

Voljela bih da sjutra bilo kome pomognem dijeleći stečeno znanje, a vjerujte mi, meni je pomoglo.

Rate this item
(0 votes)