Prvog dana su prisutni partneri iz Habitat International Coalition-a, kao i predstavnici organizacija iz regiona (Housing Center Srbija, PALGO Srbija, CENSOR BiH i Albanski fond za stanovanje) sastali kako bi jedni drugima predstavili svoj radni angažman, kao i izazove i probleme s kojima se susreću države iz kojih dolaze. Dogovoreno je stvaranje zajedničke koalicije, kojoj bi mogli da pristupe sve zainteresovane organizacije iz regiona Zapadnog Balkana, u nadi da će se pravo na adekvatno stanovanje zagovarati i kasnije sprovoditi i poštovati. Slični problemi zaokupiraju sve države regiona: manjak investicija, finansijskih sredstava, nepostojanje stambenih fondova, uzak obim ljudi koji imaju pravo na socijalno stanovanje, nepostojanje adekvatnog stanovanja u pravnom sistemu su samo neki od izazova kooji se moraju premostiti radi izrade pravedne stambene politike. 

Drugog dana je fokus bio više na prilike u samoj Crnoj Gori. Imali smo veliko zadovoljstvo da ugostimo ministra održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića, kao i predstavnika Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, Mladenku Tešiću, koji su uz Alvara Puertasa, generalnog sekretara Habitat International Coalition i Igora Miloševića, otvorili koonferenciju. Ministar Radulović je naveo kako stanovanje predstavlja jednu od osnovnih egzistencijalnih potreba ljudi, koja direktno ili indirektno utiče na sve aspekte života. Naznačio je da je krov nad glavom je jedan od najvećih prioriteta koje sebi postavljamo. Takođe je napomenuo da Crna Gora ima nacionalnu stambenu strategiju kojom prioritet imati samohrani staratelji, lica sa invaliditetom, mladi bez staratelja, pripadnici populacije Roma i Egipćana, žrtve nasilja u porodici, lica sa privremenim boravkom, kao i raseljena lica. U domenu adekvatnog stanovanja, naveo je projekat 1000+ koji je omogućio da skoro 1200 domaćinstava riješi stambeno pitanje, a da je u planu projekat gdje bi trebalo još 400 domaćinstava da dobije stan. EU ne vodi posebnu politiku o temi, već daje državama da riješe pitanje. Takođe, napomenuo je da u ustavima državama iz okruženja nije definisan zakon o stanovanju, dok u Španiji jeste, kao i u Francukoj, u kojoj je pravo na stan izjednačeno sa pravom na obrazovanje.

Mladenka Tešić je navela kako treba prepoznati napore ADP-Zida da u toku procesa legalizacije bespravno sagrađenih objekata pruži adekvatnu pomoć građanima, i kako je time razotkriveno dosta nedostataka ovog procesa, među kojima se ističu neinformisanost gradjana, ograničeni kapaciteti opština, izostanak podrške socijanim slučajevima, i najvažnije, manjak investicija u stambenu politiku. Evropska unija je predvidjela 27 miliona eura da se uloži u Crnu Goru, a da su do sd sad izgrađene 62 stambene jedinice i Dom za stare u Nikšiću, kao i mnogi objekti na kampu Konik i Vrela Ribnička. 

Alvaro Puertas je naveo kako HIC broji 350 članova širom svijeta. Napomenuo je da se situacija pogoršala od posljednje globalne krize u 2008. godine, posebno zbog grabeži za zemljištem, gentrifikacijom, komodifikacijom (pretvaranja stana u robu) stanova i sve skupljim nekretninama, najviše u Latinskoj Americi, Aziji i sve više u Evropi. Naglasio je potrebu za fokusiranjem na rodnu ravnopravnost, istraživanjem drugih mogućnosti za izgradnju i osiguravanju da svi imaju sigurno mjesto za životu. Da bi se to ostvarilo, osnovni iskorak je da stanovanje bude prepoznato u zakonu kao ljudsko pravo.

Igor Milošević je naglasio kako je Platforma za razvoj adekvatnog stanovanja otvorena za sve organizacije i pojedince, koji žele da se bave stambenom politikom i uređivanju iste, kao i iznalaženjem rješenja za mnogobrojne izazove. Takođe, javno-privatna partnerstva nisu više pravedna ukoliko nema učešća građana, jer tako neće doći do napretka u kreiranju politike. U javnosti je vjerovanje da je politika stanovanja nepravedna i da doprinosi raslojavanju društva, i da stavlja neke u povlašćeni položaj, kao npr. funkcionere. Isto tako, lokalne samouprave nisu samo niži nivo vlasti već su dio najbližeg sistema građanima, te da podrška njima ne mora biti velika niti materijalna već suštinska. Svi na različiti način u Evropi rješavaju probleme u stambenoj politici. Na primjer, cosharing model je vrlo interesantan, pogotovo za mlade ljude, jer smanjuje stambeni prostor i povećava komunikaciju između ljudi. Stan je danas postao roba, koja ne služi za osnovne potrebe već za unovčavanje kapitala. Stanovnici centara velikih gradova ostaju bez krova nad glavom jer ne mogu kupiti stanove po tim cijenama, što je npr. slučaj u Parizu ili Londonu. Stoga, Podgorica ne smije krenuti istim putem. Ne smije da se dešava da korisnici stanova dobijenih po povoljnim uslovima te iste stanove prodaju po tržišnim cijenama, odnosno po drugačijim kriterijumima od onih po kojima su ih dobili. Crna Gora trenutno nema nacionalni stambeni fond, s tim da neke opštine ne znaju ni sa kolikim lokalnim stambenim fondom raspolažu. Dok većina zemalja u Evropi imaju od 6% do 25% stanova u javnom vlasništvu, u Crnoj Gori je taj boj svega 0,6% svih stanova u državi. Dobri primjeri su strukovne zadruge prosvjetara i zdravstvenih radnika, koji omogućavaju da zaposleni u ovim sektorima na povoljan način riješe svoje stambene potrebe. Povećanje dostupnosti, podrška razvoju rentalnog sektora kako bi ljudi koji možda ne mogu da kupe ali mogu po fer cijeni da iznajmljuju stan su samo neke od mjera koje se mogu koristiti.

Tokom drugog panela, učesnici su imali prilike da čuju dobre prakse Housing Center Srbije, CLT Brisel i projekte PALGO Srbije. Branislava Žarković, direktorica Housing Center Srbija je u svojoj prezentaciji predstavila trenutno stanje u stambenoj politici u Srbiji, koja je po mnogome slična kao u Crnoj Gori. Manjak investicija, nadležnost isključivo prepuštena lokalnim samoupravama, mali obim ljudi koji imaju pravo na socijalno stanovanje, kao i veoma mali broj stanova u vlasnitvu države predstavljaju ključne probleme. Takođe, gospođa Žarković je predstavila veliki broj projekata koje je Housing Center Srbija sproveo, koji između ostalih uključuju prihvatilišta za imigrante, domove za stare i objekte za stanovanje za pripadnike RE populacije. Arthur Cady, predstavnik CLT Brisel, je predstavio inovativni model Community Land Trust, koji podrazumjeva da zajednica (grupa ljudi, pojedinaca) uzme u vlasništvo određeno zemljište i na njemu gradi objekte za priuštivo stanovanje, s tim da to zemljište smije da služi jedino za svrhu priuštivog stanovanja, tako da vlasnici ne mogu prodati svoje stanove za tržišnu cijenu, već za onu za koju su prvobitno kupili stan. Vesna Mila Jović Damjanović je predstavila rad PALGO Srbija, organizacije koja daje preopruke i rješenja za upravljanje socijalnom stambenom politikom u Srbiji, koja zbog svog karaktera, itekako mogu biti primjenljiva i u Crnoj Gori. 

Nakono toga, uslijedio je panel o trenutnom stanju stambene politike u Crnoj Gori. Prisutnima su se obratili Radmila Lainović, predstavnica MORT-a, Miodrag Vujović, bivši potpredsjednik Vlade izbornog povjerenja i Srđan Keković, generalni direktor Unije Slobodnih Sindikata. 

Učesnici su na posljednjem panelu imali priliku da čuju govor Leilani Fahre, izvjestioca Ujedinjenih Nacija za pravo na adekvatno stanovanje, kao i Josepha Schechlu, stručnjaka za ljudska prava iz HIC. Gospođa Fahra je govorila o tome šta specijalni izvjestilac radi, obrazložila je razloge zašto pravo na adekvatno stanovanje treba da bude dio Ustava, ali i objasnila svoju kampanju SHIFT, koja ima za cilj da stan prestane biti tržišno dobro, već da postane pravo. Uvođenjem u Ustav ljudskog prava na adekvatno stanovanje sprječile bi se nasilne deložacije, manjak brige države za stambenu politiku, garantovalo bi se pravo i potreba za investiranjem u ovu politiku i ne bi se više pravno dozvolila kršenja ovog osnovnog ljudskog prava. Gospodin Schechla je govorio o obavezama države u sprovođenju ljudskog prava na adekvatno stanovanje, i predstavio je vidove kako su druge države riješile ovaj problem.

Konferencija je protekla u najboljem redu, i mogl su se čuti mnogobrojni prijedlozi za rješavanje trenutne situacije u stambenoj politici u Crnoj Gori. Ono što je sigurno jeste da je potrebno stvoriti nezavisni stambeni fond omogućiti što većem broju ljudi u potrebi (mladi, nezaposleni, mladi bračni parovi, samohrani roditelji..) da imaju način da dođu do krova nad glavom.