facebook  twitter

Katarinina volonterska priča iz Taragone

13 Avg 2018
752 puta
"Šeri Anderson je rekla da volonteri nijesu plaćeni, ne zato što su bezvrijedni, već zato što su neprocjenjivi, a ja kao volonter želim da kažem da iskustvo, poznanstva i znanje koje sam stekla volontiranjem nije moguće porediti ni sa kakvom novčanom nadoknadom. 
 
S obzirom na to da sam već volontirala na više međunarodnih sportskih takmičenja održanih u Crnoj Gori, od Mediteranskih igara sam imala velika očekivanja, koja su uspjela biti nadmašena.
 
Prije odlaska u Taragonu znala sam da ću biti najmlađa i bojala sam se kako ću se uklopiti u društvo od oko 100 ljudi iz 26 država svijeta, da li će biti još neko mojih godina, da li će mi nedostajati porodica, sa kim ću biti u sobi... Međutim, već nakon prve večeri (Interkulturalno veče), koja je bila namijenjena upoznavanju drugih ljudi, drugih kultura vidjela sam da iako smo svi različiti, jedno nas povezuje - želja da putujemo i da se družimo, a naravno i da pomognemo u organizaciji Mediteranskih igara. Već sljedećeg dana počeo je On Arrival Training koji je trajao 7 dana a imao je za cilj da nam pomogne da stvorimo tim, da se bolje upoznamo, da nas pripremi za sve „izazove“ koji nas čekaju na igrama. Uz pomoć različitih tehnika uspjeli smo da obradimo teme kao što su: kultura, pogled u budućnost, konflikti, rad u timu, pojedinac u grupi... 
 
Nakon treninga, nastupilo je ono što smo svi sa uzbuđenjem, radoznalošću, ali i malom dozom treme iščekivali – volontiranje na Mediteranskim sportskim igrama! Svi smo imali različita zaduženja i bili na različitim pozicijama, a ja sam dobila zaduženje o kojem nijesam mogla ni da maštam! Bila sam asistent Crnogorskog olimpijskog komiteta! Moj zadatak je bio da povezujem Crnogorsku delegaciju sa organizacijom u Španiji, da po cijeli dan budem sa njima i da im pomažem oko svega što im je potrebno. Upoznala sam naše rukometašice, vaterpoliste, rukometaše, plivače, karatiste – ljude koje sam do sada gledala samo na televiziji. Vidjela sam kako se jedan veliki sportski događaj organizuje, kako se sportisti pripremaju za utakmice, kako održavaju treninge... Ono što mi je bilo najljepše je kada sam sa predstavnicima COK-a i crnogorskim sportistima šetala na paradi sportista u okviru Ceremonije zatvaranja igara.
 
Nakon Mediteranskih igara imali smo nekoliko slobodnih dana koje smo iskoristili da istražimo Taragonu i okolne gradove, a onda je došla na red i završna evaluacija i kraj našeg EVS projekta. Tek tada smo shvatili koliko smo se u toku ovih mjesec dana povezali – postali smo prava velika porodica! U toku cijelog projekta pružali smo podršku i pomagali jedni drugima, rješavali različite probleme koji su nastajali tokom igara, zajedno smo proveli jednu nedjelju na kampovanju na obali Sredozemnog mora, proslavili pet rođendana i praznik dočekivanja ljeta San Juan... Na rastanku je bilo mnogo suza, ali ovo definitivno nije kraj! Ostali smo u kontaktu putem društvenih mreža i već se dogovaramo za nove susrete!
 
Učešće u ovom EVS projektu me je mnogo promijenilo kao osobu – postala sam tolerantnija, fleksibilnija, drugačije razmišljam o problemima i načinu njihovog rješavanja, lakše ostvarujem komunikaciju sa nepoznatim ljudima...Sigurna sam da je ovo jedna važna odskočna daska za moje dalje napredovanje..."