facebook  twitter

Priča sa terena

08 Maj 2018
309 puta

Zakonom o socijalnom stanovanju je propisano da pravo na socijalno stanovanje imaju svi državljani Crne Gore bez rješenog stambenog pitanja. Određene su prioritetne grupe i načini na koje one mogu ostvariti svoja prava. Predviđeno je da lokalne samouprave imaju najveću ulogu u provođenju politika socijalnog stanovanja. Sve one dužne su, na osnovu smjernica Programa Vlade za razvoj socijalnog stanovanja, da razviju Lokalne akcione planove u skladu sa sopstvenim potrebama i mogućnostima. Prema podzakonskim aktima, samo porodica u stanju socijalne potrebe može biti korisnik stana, a koja u smislu Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti ostvaruju pravo na materijalno obebjeđenje porodice.

 

Pitanje kako riješiti ogromne probleme građana koji ne mogu obezbijediti siguran krov nad glavom, u Crnoj Gori se aktuelizuje s vremena na vrijeme, uglavnom kada se u medijima pojave dramatični slučajevi ili afere vezane za stambeno solidarnu izgradnju koji je trenutno gotovo jedini mehanizam preko koga Vlada Crne Gore i lokalne uprave aktivno pokušavaju da djeluju u oblasti politike stanovanja. Pa je tako Dnevni list „Dan“ nedavno je objavio analizu koja pokazuje da se u Nikšiću „99 stanova iz fonda u vlasništvu opštine bespravno koristi“, te da su počele provjere stanarskih prava. Ovo pravo na teritoriji opštine Nikšić imaju pravo da koriste raseljena ili lica u stanju socijalne potrebe. Direkcija za imovinu je pokrenula već šest postupaka za iseljenje, a utvrđeno je da određeni broj njih izgubio mogućnost korišćenja socijalna davanja, pa time i pravo na korišćenje stana. A pravo na socijalno davanje mogli su izgubiti zbog posjedovanja kola starih 30 godina.

Vrlo česte su i reportaže, kao objavljena na RTCG portalu koja je opisala situaciju u kojoj su se samohrane majke Sladjana i Medina borile za krov nad glavom. Sladjana i njeno dvoje maloljetne djece protestvovali su ispred Komercijalne banke u Bijelom Polju, zahtijevajući da se obustavi proces iseljevanja iz stana u zgradi u Rakonjama.

O tome kako su nakon izgradnje stanova solidarnosti iznevjereni snovi barskih podstanara koji su možda i bili u prilici da kupe stan pod povlašćenim cijenama, kao i niz afera veznih za Fond za stambenu solidarnu izgradnju samo su jedni od poslednjih pokušaja aktuelizacije pitanja politike socijalnog stanovanja. U kompleks zgrada solidarnosti u Makedonskom naselju nijesu se uselili svi kojima je to bilo najpotrebnije. Spekulacije da su stanove kupovali i strani državljani, portal „Vijesti“ potvrdio je uvidom u kompletne listove nepokretnosti vlasnika u zgradama solidarnosti. Dvadeset ruskih državljana legalno je kupilo stanove od Fonda za stambenu solidarnu izgradnju u zgradama izgrađenim na opštinskoj zemlji, od Opštine oslobođenih komunalnih taksi. Vlasnica stana solidarnosti je i državljanka Bjelorusije, kao i državljani Švajcarske, Kanade, Luksemburga, te oko 40 stanovnika gotovo svih crnogorskih gradova, od Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića, Rožaja, Bijelog Polja, Mojkovca, Budve, Petrovca, Ulcinja do Kotora. Prema nezvaničnim izvorima „Vijesti“, kvadrat stana za strance u ovim zgradama prodavao se gotovo po duplo većim cijenama - od 1.200 do 1.500 eura, od onih koje su proklamovane kroz ideju solidarnosti.

Ovaj primjer bio je samo još jedna ilustruja da Fond za stambenu solidarnu izgradnju nije adekvatan politici socijalnog stanovanja jer ne adresira potrebe kategorija koje na tržištu ne mogu da imaju stan na korišćenje u ekonomskim uslovima. A kako je onim porodicama koji su dobili na korišćenje stanove iz nevelikog fonda stanova u vlasništvu opština, riješili smo da sami provjerimo.Naročito pitanje da li politika socijalnog stanovanja zaista omogućava sigurnost, dostojanstvo i pomaže im da dođu do život bez straha za sjutrašnju egzistenciju. Da bismo dobili odgovore na ova pitanja odlučili smo da posjetimo porodice koje su korisnici socijalnih stanova i kroz njihove životne priče, iskustva, saznamo te informacije. Posjetili smo zgrade Holandskih sestara i Njemačku kuću, koje se nalaze u Zagoriču (naselje u Podgorici) i pokucali smo na vrata njihovim stanarima. Iza svakih vrata se krila drugačija priča, drugačiji pogledi na svijet. Kada smo pokucali na vrata, nijesmo ni slutili kakve se priče kriju iza njih, koliko patnje i muke i straha stoji iza njih. Odlučni u tome da dobijemo odgovore na navedena pitanja, prvo smo pokucali na vrata stanara Holandskih sestrara. Posto nijesam iz Podgorice i nikada nijesam bila u tom dijelu Zagoriča, najbolja solucija je bila da narucim taxi kako ne bih zalutala. Vozač taksija mi je objasnio gdje se koja zgrada nalazi. Gledam kroz prozor i prvo što primjećujem jeste da su zgrade izdvojene od ostatka naselja. U pogledu lokacije,ovakvav tip zgrade bi trebale da se grade u djelovima grada koji nijesu izolovani, koji posjeduju socijalnu infraktrukturu; škole, vrtiće,… kako korisnici ne bi bili „etiketirani“ od strane drugih ljudi ili socijalno samoisljučivali zbog osjećaja nelagode. Našla sam ulaz zgrade i odlučno zakucala na vrata stanara. Čuju se koraci, okret ključa. Stariji čovjek oko šezdesetak godina otvorio je vrata i bojažljivo me upitao šta želim. Predstavila sam se, objasnila mu svrhu moje posjete i ljubazno sam ga zamolila da mi odgovori na par pitanja. Pri stupanju u stan, prvo na šta sam obratila pažnju jeste da je stan bio mali, u jednoj prostoriji nalazio se kauč, komoda, crno bijeli tv i kuhinja. Primjećivala se vlaga, nedostatak „ženske ruke“, kao i nedostatak porodice koju je izgubio. Već godinama živi sam i jedino što ima jeste taj stančić koji je dobio na korišćenje. Iz godine u godinu preživljava, plati zakup stana, komunalije, a za hranu šta mu ostane. Dugo godina nema posao i ne želi da ga nađe, jer ukoliko nađe posao koji je legalan, može izgubiti svoje pravo na zakup stana. Jedina solucija koja mu je ostala jeste da radi teške fizičke ili nadničarske poslove, za koje on kaže da više nema snage. Na pitanje kako se bori sa svakodnevnicom odgovorio je da ne može da se bori sa nemaštinom, dani su mu postaili rutina, kao da je neko programirao da mu se svaki dan ponavlja, ide istim tragom. Zapitala sam se ko će sjutra da se brine za njega i ko će mu pružiti pomoć kada ne bude mogao da vodi brigu o sebi? Na ostala pitanja nije htio da mi odgovori, bojeći da ako odgovori, da će odgovori stići na pogrešnu adresu.

Razgovarajući dalje sa ljudima, saznajem da je stambena jedinica “Njemačka kuća (naziv dobile po investitoru – njemačkoj Vladi)” u Zagoriču imala problema sa krovom gdje nikako nijesu mogli sanirati štetu zbog ekonomskih mogućnosti, a na zahtjeve za popravku krova niko od nadležnih organa nije odgovarao duže vrijeme. Saznali smo i to da im jedan duži vremenski period bilo zabranjeno da u svom stanu koriste klimu, a nadzorna komisija je obilazila stanove da provjeri da li se ta odluka poštuje. Kako i zašto neko može zabraniti nekome da u stanu koji koristi ugradi klimu ako samostalno izmiruje račune za struju nismo mogli saznati jer u ugovorima ili u zakonodavstvu nema propisanog pravila koje nas može navesti na ovakvu mogućnost.

EU LogoThis web site has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this publication are the sole responsibility of Association for Democratic Prosperity - Zid and can in no way be taken to reflect the views of the European Union