Voda nije samo ekonomski resurs, već i socijalna kategorija, jer pravo na vodu za piće predstavlja preduslov za ostvarivanje skoro svih drugih ljudskih prava. Pravo na minimalnu količinu vode neophodne za biološki opstanak i održavanje higijene je neotuđivo pravo, koje država mora da garantuje. Drastično povećanje cijena će se negativno odraziti na sva fizička i pravna lica, a najviše će biti ugrožene ranjive socijalne grupacije.
UN je još 2010. na sjednici Generalne skupštine donio rezoluciju 64/292, kojom se države pozivaju da obezbjedie neophodnu finansijsku, logističku, tehnološku i ostalu podršku da voda za piće bude dostupna svima, stoga, smatramo da se drastičnim povećanjem cijena vodovodnih usluga odstupa od preporučene prakse, ali i prakse prosvjećenih naroda. Skoro sve države članice Evropske Unije mogu sprovesti potpuno isključenje s vodovodne mreže, ali se to radi kao posljednja mogućnost, nakon što su sva raspoloživa ekonomska i pravna sredstva iskorišćenja. U praksi, potpuna isključenja su rijetka, i traju par dana, jer to bude dovoljan podstrek potrošaču da plati neizmirena dugovanja. Međutim, ova praksa je gotovo nepostojeća kada se radi o slučajevima iz socijalno ugroženih populacija, i u većini država postoje mehanzmi na mjestu koji treba da spriječe negativne posljedice eventualnog isključenja s mreže nekog od pripadnika ovih populacija.
ADP-Zid ima dugogodišnju praksu rada na polju raznih socijalnih politika i prava, posebno s pripadnicima ranjivih socijalnih grupacija. Smatramo da isključenje s mreže vodosnabdjevanja predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava, od kojeg su nažalost najmanje zaštićeni pripadnici ranjivih socijalnih grupa. Crna Gora je po Ustavu država socijalne pravde, te je nužno obezbjediti odgovarajuće mehanizme kako bi se ova negativna praksa spriječila. Ovim se krši pravo na život i ugrožava opstanak pripadnika ovih populacija, i dovodi do slabljenja socijalnog mira i kohezije.
Mehanizmi koji se mogu iskoristiti radi prevencije isključenja s vodovodne mreže su: obezbjeđivanje minimalne osnovne količine vode (između 20 do 50 litara po osobi), dopremanje cistjerni i drugih mobilnih vodnih stanica, ustupanjem pravne i logističke pomoći i iznalaženje drugih finansijskih načina za naplatu dugovanja. Posljednji mehanizam se može sprovesti kroz različito tarifiranje korisnika zavisno od njihovih primanja, stvaranje posebne budžetske stavke, opredjeljivanje minimalne osnovne količine vode za ranjive socijalne grupacije i drugo. Po mišljenju velikog broja eksperata za vodoprivredu, vodosabdjevanje ranjivih socijalnih grupa minimalnom količinom vode neophodne za život je relativno jeftina i tehnološki izvodljiva. Države članice Evropske Unije koriste makar neki od navedenih mehanizama, te apelujemo da se, shodno okolnostima i potrebama, iskoriste neki od dostupnih mehanizama radi sprječavanja isključenja s vodovodne mreže. Krajnji cilj bi bila potpuna zabrana isključenja, koja je normatiozvana u sistemima ljudskih prava, ali smatramo da za prvi korak u postizanju ovog cilja je potrebno pomoći ranjivim socijalnim grupama i na tome nadograditi sistem prevencije.
Vasilije Krivokapić
Projektni asistent na projektu „EIDHR“
Asocijacija za demokratski prosperitet – Zid
020 20 71 30
advocacyzid@gmail.com
