facebook  twitter

Šta je stres, kako ga prepoznati i kako se sa njim nositi?

24 Dec 2020
8231 times

Stres je skup nespecifičnih reakcija čovjekovog organizma na faktore iz radnog i životnog okruženja. Štetni faktori iz čovjekovog okruženja aktiviraju adaptacioni mehanizam u organizmu kako bi se organizam zaštitio uspostavljanjem ravnoteže sa sredinom.

Gotovo svakodnevno čujemo da ljudi upotrebljavaju riječ stres, tako da nam se čini da gotovo svi znaju šta je to, kako se može prepoznati, kako se mogu spriječiti ili ublažiti njegove štetne posljedice. Pri tom se on nerijetko doživljava kao neman, koja nas u današnje „stresno“ vrijeme vreba na svakom ćošku. Često ljudi govore da su pod stresom, pri čemu pod pojmom stres podrazumijevaju neke spoljašnje činioce, na koje ne mogu nikako da utiču. Žale se na stres na poslu, školi, kod kuće, na šalterima, u prodavnici, banci, u saobraćajnim gužvama, a u isto se vrijeme osjećaju nemoćnim da bilo šta preduzmu.

Međutim, bitno je da znamo da je stres nešto što je u nama. On je subjektivno reagovanje koje osoba doživljava u skladu sa svojim iskustvom i sopstvenom procjenom situacije u kojoj se nalazi. To je sklop emocionalnih, fizičkih, fizioloških reakcija i ponašanja koje se javljaju kada osoba za neki događaj procjeni da je opasan ili uznemiravajući i prevazilazi njene kapacitete nošenja sa postojećom situacijom.

Naravno, ne treba zaboraviti da je stres u svojoj suštini veoma pozitivan dio čovjekove prirode. Ovakva reakcija prvenstveno ima zaštitnu ulogu u opasnim situacijama, kada organizam treba da bude spreman da bi se spasao. Takođe znamo i u narodu prihvaćeno mišljenje da „ono što nas ne ubije, osnaži nas“. Kad se uspješno i na pravi način, izborimo sa poteškoćama, velika je vjerovatnoća da ćemo iz te borbe izaći jači, iskusniji, mudriji... U skladu sa svim ovim možemo govoriti o stresu i kao izazovu, nečemu što motiviše i podstiče na razvoj.

Ipak, kada je stanje stresa dugo, kad je opterećenje veliko i naše uobičajene strategije u borbi sa problemima ne daju rezultate, to ima negativne posljedice kako na psihičko, tako i na fizičko zdravlje, sposobnost, produktivnost, zadovoljstvo i kvalitet čovjekovog života uopšte.

Zato je važno da shvatimo suštinu stresa, budemo svjesni koji su njegovi izvori, procjenimo sopstvenu snagu, spremnost i mogućnosti da nešto preduzmemo u smislu suočavanja i prevazilaženja njegovih nezdravih posljedica, kao i da naučimo nove ili osvježimo i unaprijedimo već postojeće strategije u ovoj borbi.

Osvrnuvši se oko sebe većina bi se složila da postoji mnogo izvora stresa. Ljudi svakodnevno doživljavaju stres u svim oblastima svog života, u svojoj porodici, u kontaktu sa prijateljima, poznanicima, na javnim mjestima, školi, fakultetu, radnom mjestu...
Izvori stresa mogu biti sve ono u nama ili našoj okolini na šta reagujemo stresom. Zato možemo da ih podijelimo u dvije grupe.

U unutrašnje izvore spadaju oni koji zavise od same osobe.

1. Možemo reći da su pod većim rizikom ambiciozni ljudi koji sebi postavljaju vrlo visoke ciljeve i imaju nerealna očekivanja i od sebe, svog rada, okoline. Onda ne uspijevaju da se prilagode okolnostima u kojima su, tj. stvarnosti. Rizik je najveći kod onih koji su skloni perfekcionizmu, ali i onih koji su skloni povlađivanju autoritetu, pa ne umiju da postave svoje granice.
2. Ukoliko čovjeku njegova uloga, u bilo kojoj oblasti života, nije u potpunosti jasna, nije mu jasno šta drugi od njega očekuju, on može imati utisak da mora mnogo više da radi kako bi razriješio tu situaciju. Tada problem nezadovoljstva postignućem postaje sve veći i veći.
3. Problem se produbljuje ukoliko osoba ne umije da postavi prioritete, ukoliko joj je sve podjednako važno, pa vrijeme neracionalno troši na nebitne stvari. Pritisak se povećava i ako neko ne umije da napravi balans između različitih oblasti života. Na primjer, posao mu postane jedini smisao života. U isto vrijeme je sve nezadovoljniji, umorniji, a osjeća se neuspješnije.
4. Ovaj problem zauzima još značajnije mjesto ukoliko je osoba sklona da sve sama radi, tj. ne dijeli posao sa svojim kolegama, ukućanima, prijateljima; ukoliko nema povjerenja u njih, pa ima utisak da sve mora sama. Tada ima i utisak da je i sva odgovornost njena.

Izvori stresa, koji spadaju u grupu spoljašnjih (iz okoline), mogu biti nepovoljna društvena, materijalna i socijalna situacija. Ljudima koji poslednjih godina žive u ovim krajevima, vjerovatno za ovo nije potrebno pojašnjenje.

• Sa ovim mogu tijesno biti povezani i izvori koji se odnose na nepostojanje adekvatnih uslova za život i rad.
• Takođe je veoma bitno da osoba jasno zna šta je njena uloga, zadatak, šta se od nje očekuje, za šta je ko odgovoran. Ni moderni trendovi uvođenja zapadnjačkog načina poslovanja ne štede čovjeka. U slučaju da je prioritet profit, efikasnost, slijepa lojalnost firmi, često se zaboravi na čovjeka. Prirodne ljudske potrebe je teško uskladiti sa iznenadnim promjenama u procesu rada, hitnošću intervencije, neadekvatnim radnim i vremenom za odmor, nepostojanjem finansijske i sigurnosti radnog mjesta...
• I naravno, neophodno je istaći značaj međuljudskih odnosa. Nije svejedno da li su prisutni stalni konflikti, sumnjičavost, podcjenjivanje i rivalitet, da li neko trpi šikaniranja ili vlada atmosfera podrške, povjerenja i osećaj pripadnosti i međusobnog pomaganja.

Treba istaći da svaki od ovih faktora ne mora nužno da prouzrokuje pojavu stresa. Međutim, što je njihov broj veći i što izloženost njima duže traje to je veća vjerovatnoća za njegovu pojavu.

Kakve će biti posljedice zavisiće i od procjene važnosti i opasnosti stresora i od procjene da li je moguće nešto uraditi u vezi sa tim. Ovo je, nadalje, u skladu i sa tim kako osoba uobičajeno reaguje u sličnim situacijama i koje su karakteristike njene ličnosti, ali i od toga kakve su karakteristike njene okoline (postojanje socijalne podrške, ograničenje, trajanje događaja).

Međutim, često ne prepoznajemo na vrijeme da kod nas ili nama bliskih osoba postoje negativne posljedice stresa. Zato je važno znati da je u pitanju proces koji se odvija u nekoliko faza. Dobro je da znamo da prepoznamo znakove koje ih karakterišu, da bismo mogli da reagujemo što je ranije moguće. Kao što smo ranije naglasili, posljedice, naročito u kasnijim fazama, se negativno odražavaju na čovjekovo funkcionisanje u svim oblastima njegovog djelovanja. Ukoliko se ništa ne preduzme, odnosno, ukoliko se na početku zanemare ovi znakovi, dolazi do završne i najozbiljnije faze sindroma izgaranja.

1. Prvi pokazatelj da čovjekovi uobičajeni načini borbe sa stresom ne daju efekta je pojava pretjeranog entuzijazma. Osoba se osjeća prepunom energije, ima utisak da sve može da uradi, idealizuje i sebe i svoju okolinu. Tada nekritično i nerealno želi da riješi sve postojeće probleme. Na ovako nešto okolina uglavnom, ne samo da ne reaguje zabrinutošću, nego to i podržava. To je radnik, supružnik, dijete, komšija… ”kakvog samo poželjeti možete”. Međutim, u isto vrijeme, ova osoba zanemaruje sopstvene potrebe, jako dugo radi, a preskače odmor i aktivnosti u kojima doživljava sopstveno zadovoljstvo. Logično je pitanje, koliko dugo ovo može da traje?
2. S obzirom na to da je broj problema veliki, počinje da uočava raskorak između uloženog truda i postignuća, što dovodi do prvih znakova nezadovoljstva. Veoma brzo se prelazi u fazu u kojoj su sve češći razdražljivost, anksioznost, nesanica, neuobičajene aritmije, problemi sa koncentracijom, problemi sa organima za varenje.
3. Ukoliko osoba ne reaguje tako što nauči kako da pomogne sebi, kako da odredi prioritete i napravi balans u svom životu uz pomoć njoj bliskih osoba, nastupa faza stagnacije. Neophodno je sačuvati energiju kako bi se kompenzovao stres. Ali to nije sve. Počinje da sumnja u svoju sposobnost, kompetentnost, pa se osjeća razočarano i isključeno iz sredine. Emocionalno je ranjiva i povlači se da bi izbjegla konfliktne situacije. Ovdje dolazi i do emocionalne izolacije, pa se osoba udaljava od ljudi, što dalje doprinosi doživljaju besmislenosti da se bilo šta preduzme. Osoba sve ćešće kasni sa izvršavanjem svojih obaveza, odlaže završavanje započetog posla, a odbija da prihvati nove zadatke, produžava lijenčarenje i sl. Stanje se komplikuje i pojavom fizičkih simptoma u vidu hroničnog umora, glavobolja, opadanja seksualnih želja... Ovdje je već jako mala vjerovatnoća da će osoba sama da prevaziđe novonastalo stanje.
4. I sami simptomi mogu predstavljati dodatno opterećenje, i ukoliko se ništa ne preduzme kod nje, kao poslednja faza izgaranja, javlja se apatija i gubitak životnih interesovalja. Lični resursi u ovoj fazi su iscrpljeni. Osoba je depresivna. Ne postoji motivacija da se bilo šta preduzme, kako na poslu tako i u ličnom životu. Osoba je cinična i ravnodušna prema svojoj okolini, želi da pobjegne kako sa posla tako i od svoje porodice i prijatelja. Smatra da nema pomoći. Ovo se odražava i na pad imuniteta, pa su sve češće ozbiljne i dugotrajne posljedice infekcija, pa i razne povrede (padovi, uganuća, posjekotine...). Sada joj je već neophodna veoma ozbiljna stručna pomoć.

Zato je mnogo svrsishodnije blagovremeno reagovati i pomoći ljudima u najranijim fazama ovog sindroma ili aktivno raditi na prevenciji. Kad ovo kažemo možemo da mislimo na organizovane akcije samog društva ili organizacija koje su u svakom slučaju potrebne, međutim, važno je znati da svako od nas može i treba nešto da preduzme kako bi unaprijedio kvalitet, kako svog, tako i života ljudi iz njegove okoline.

Kada smo govorili o izvorima stresa, rečeno je da ima onih na koje možemo djelovati i onih koji su izvan naše kontrole. Od toga zavisi i strategija koju ćemo koristiti za njihovo uklanjanje ili ublažavanje. Logično je da ćemo kod ovih za koje procjenjujemo da na njih ne možemo uticati primijeniti izbjegavanje, a za one na koje možemo - napraviti plan i preduzeti neku akciju. Nema smisla da trošimo energiju na nešto šta procjenjujemo da ne možemo da utičemo, pa u tom slučaju prikupljamo energiju za neke povoljnije prilike.

Važna je i razmjena iskustava i razgovor, kako sa stručnjacima koji se bave ovom problematikom, tako i sa svojim prijateljima, kolegama, poznanicima jer svi mi znamo i svakodnevno primjenjujemo veoma dobre, korisne i svrsishodne strategije. Ipak, ponekad nam ponestane ideja, zablokiramo se u uobičajenom, pa nam treba podsticaj i ideja sa strane, kako bismo svoj repertoar proširili. Ne treba zanemariti da sam čovjek može mnogo toga preduzeti da bi pomogao sebi.

U svakom slučaju, korisno je podsjetiti se i nekoliko savjeta koji je blizak mišljenju, kako većine stručnjaka, tako i zdravorazumskom dijelu većine ljudi.

• Nije na odmet ponoviti da su uravnotežena, zdrava ishrana, bavljenje sportom i redovno uzimanje pauza, veoma važni za redukciju stresa. Takođe je smijeh (vicevi, komični filmovi, sagledavanje situacije na komičan način uz pomoć kolega i prijatelja) jedan od najboljih metoda za smanjivanje stresa.
• Nemojte zanemariti sebe, svoje potrebe i želje. Brinite se o sebi jer to nije luksuz, već neophodni dio života. Opustite se i zabavljajte u svoje slobodno vrijeme, koje je važno da razgraničite od radnog.
• Uz sve ovo, naučite da kontinuirano pratite svoje misli, osjećanja, ponašanja i tjelesne reakcije.
• Pri tom je bitno upoznati sebe i naučiti šta je to što možemo promijeniti, a šta ne.
• Pravite što realnije procjene. Redovno planirajte vrijeme, izdvajajući prioritetne aktivnosti
• Kad rješavate probleme dobro je usredsrediti se na manje, opipljive zadatke, koje ćete i završiti.
• Svjesno obuzdavajte ekstremna osjećanja (nemoći i svemoći).
• Pri tom ne zaboravite da usaglasite vaša očekivanja, zadatke i uloge.
• Ne zaboravite da ne možete sve sami. Okupite oko sebe ljude u koje imate povjerenje i sa kojima se možete dogovarati i o svemu razgovarati. Ovako ćete obezbjediti međusobnu podršku i pomoć sa strane. Razmjenjujte redovno iskustva sa njima. Veoma je korisno dijeliti probleme sa drugima koji su imali slična iskustva.
• Nemojte se ustručavati da potražite stručnu pomoć ako vam je potrebna.
• I još nešto što je vazno istaći je sugestija da smislite vaš originalni način da pomognete sebi. To je bitno iz razloga što smo svi različiti, pa nas različite stvari pogađaju, ali i na jedinstven način izlazimo na kraj sa njima.

Ipak, bez stresa ne možemo jer je, kao što je pomenuto, on u svojoj suštini nešto što je zdravo i potrebno ljudima. Naravno, proširivanje pogleda, znanja i iskustava o strategijama suočavanja i prevladavanja su, u svakom slučaju, neophodni kako njegove posljedice ne bi bile štetne i pogubne po naše zdravlje i kvalitet života, kada intenzitet stresa postane previsok za naše biće.

Što se tiče pojmova bliskih pojmu stresa, poslednjih godina naučnici sve više skreću pažnju na jos jedan koncept „work-life balance“. Naime, primjećen je trend vođenja nezdravog načina života, koji podrazumijeva zanemarivanje porodičnog aspekta, kao i društvenih i sitnih ličnih potreba, povezanih sa ljudskom prirodom, temperamentom i njegovim željama i navikama. Bez obzira na očekivanja da će s razvojem tehnologije ljudi imati sve više slobodnog vremena da se posvete sebi, da se odmaraju ili budu kreativni i rade ono što sami izaberu, dogodilo se upravo suprotno. Naime, u poslednjih dvadesetak godina se uočava trend porasta vremena koje zaposleni provode na svom radnom mjestu, a sindrom izgaranja postaje sve češći problem kod većine profesija. U isto vrijeme, poslednjih desetak godina, se sve više govori o novoj vrsti pritiska u vidu različitih vidova individualnog i grupnog zlostavljanja na radnom mjestu, tj. popularnije rečeno, mobingu. Naravno, ovo su sve veoma interesantne i važne teme koje u svakom slučaju zaslužuju više diskusije, kako u stručnoj, tako i u široj javnosti, pa i u nekim od narednih tekstova.

Ukoliko primjetite da imate problem sa stresom i da niste u stanju da se samostalno suočite sa njim, neophodno je da se obratite nekome za pomoć. Naime, ako vam stres stvara ozbiljne, kako fizičke, tako i psihičke probleme, nemojte da se nadate da će sam nestati i nemojte pokušati da ga ignorišete. Vrlo je važno da budete svjesni problema koji imate i da budete dovoljno snažni da potražite pomoć profesionalca. Ovo je ponekada teško jer je kod nas rasprostranjeno vrlo pogrešno vjerovanje da je sramota ići kod psihologa ili psihijatra, kao i da samim odlaskom poručujemo ostatku sveta da je naše mentalno zdravlje narušeno. Treba imati na umu da priznavanje problema i traženje pomoći za rješavanje istog nije znak slabosti, već razboritosti.

 

 

Last modified on %AM, %12 %494 %2021 %11:%Mar
Rate this item
(0 votes)