facebook  twitter

PLANIRAO SAM DA SE UBIJEM KAO SLUČAJNO

08 Mar 2017
11619 puta

"Još kao dijete koje nije bilo počelo da ide u školu, uz brata od tetke koji je bio par godina stariji od mene počeo sam da gledam utakmice i tako je počela da se stvara moja ljubav prema sportu. Puno smo vremena provodili zajedno, gledali sportska dešavanja, komentarisali ih, svakom danom sam sve više bio zaljubljen u sport. Bio sam u trećem razredu osnovne škole kada je on jednog petka došao po mene da idemo za vikend na selo. Na putu prema selu, predložio mi je da uplatimo po tiket, tada nisam ništa znao o tome, ali mi je on objasnio i lako sam shvatio kako stvari funkcionišu.

Kao što uvijek bude slučaj sa kockom i ja sam imao početničku sreću, moj tiket je bio dobitni. Dobitak je bio dosta veliki za moje tadašnje godine. Vremenom sam počeo malo po malo sve više da igram kladionicu.U osnovnoj školi to mi je bila kao neka vrsta hobija, ulozi su bili minimalni i nisam imao problema zbog kocke, mada je činjenica da mi je oduzimala sve više vremena. Od jednog tiketa nedjeljno do kraja osnovne broj je porastao na desetak

Odlaskom u srednju školu sa kockanjem dolaze i prvi problemi. U nedostatku novca počinju prve pozajmice, kako bih imao para za tikete.  Vikend nije mogao da dođe , a da ja ne obezbijedim novac za tikete, takođe su se ulozi povećavali sa euro, dva , na desetine eura. Počeli su prvi dugovi, prva vađenja, kockanje mi je postajalo sve više problem. Krijući sam počeo da uzimam pare od roditelja da bih kockao. To je u početku bilo jednom mjesečno, tako da kažem na siguricu , jedan par kvota 2 ulog od 50 eura do 100 eura iprvih nekoliko puta sam bio uspješan. Međutim, vremenom mi se osladilo i to je postalo sve češće. Ubrzo sam počeo da igram i rulet i tamo je u poetku bilo dosta dobitaka i to velikih, dešavalo mi se da za veče dobijem količinu novca koja je u to vrijeme bila jednaka nadprosječnoj plati. Sve manje sam cijenio novac, tj. Imao svijest o njegovoj vrijednosti . Kako sam imao pristup roditeljskoj ušteđevini , jedno veče sam uzeo 500 eura da bih odigrao rulet, izgubio sam ih i uslijedilo je takozvano „vađenje“, vratio sam se po ostatak i izgubio ga. U pitanju je bilo par hiljada eura.

Osoba koja mi je jako bliska iz familije, koja mi je kao roditelj, pokrila je to da roditelji ne saznaju , pošto mi je otac vrlo strog, ta osoba se bojala kako će on reagovati. Naravno, obećao sam joj da nikad više neću kockati , međutim, to nisam ispoštovao ,istina na rulet više nisam išao , ali ljubav prema kladionici je bila prevelika da bih prestao da je igram, mada sam koliko toliko kontrolisano kockao i nie bilo većih gubitaka. Po završetku srednje  škole odlazim u inostranstvo na studije, prvih pola godine dobici su bili svakodnevni , non stop sam izlazio, provodio se, u kladionicama su me ostali igrači gledali sa velikim poštovanjem, prepisivali su od mene tikete. Mogu da kažem da je i tada kockanje bilo kontrolisano , jer sam veći dio novca trošio a sa manjim kockao. Međutim, kao što to obično biva, svakoj seriji dođe kraj. Pošto mi se dan svodio na kockanje i pošto mi je kocka bila glavna sfera interesovanja i društvo su mi velikom većinom bili kockari jer kad nešto non stop radiš i samo o tome razmišljaš i pričaš , sa ostalim ljudima imaš sve manje zajedničkih tema. Kad uđeš u to društvo mnoge druge stvari koje ti nisu ranije bile dostupne i o kojima tisi imao svijest ti postanu dostupne, idvojio bih uzimanje para na kamatu, a za one zdrave imaš sve manje vremena. Sve manje vremena sam provodio na fakultetu, jer sam veći dio dana bio po kladionicama i kockarnicama, jer sam opet bio počeo da ogram rulet. Dešavalo mi se da mjesečni džeparac izgubim prvog dana kad mi stigne. Poslije bi uslijedilo pozajmljivanje para od prijatelja, društva, familije, od svakog ko je imao para  za koa sam bio siguran da neće reći roditeljima.

Kako sam svakodnevno pozajmljivao novac, koristio sam razne laži i vremenom počeo i da manipulišem ljudima. Na kraju treće godine, vratio sam se sa dugom od par hiljada eura. Ovoga puta su roditelji saznali, ali pošto je to bio prvi put da oni znaju, prošao sam sa kritikom i nije bilo većih kazni za mene. Dug su mi vratili i tražili da im obećam da se to više neće ponoviti, što sam ja naravno i uradio. Nedugo posle toga sam se zaposlio i imao baš eliku platu. Naravno, nastavio sam sa kockanjem. To je bio kao začarani krug , jednostavno nisam mogao da izađem iz toga prestao bih po mjesec, dva, kad bi moji vratili dug i onda bi sve opet počinjalo. Svaki put isti ciklus, samo svaki put sve više para. Opet sam napravio veliki broj dugova, samo što sam ovog puta sve riješio kreditom, u pitanju je bilo oko desetak hiljada eura. Roditelji su to saznali i ovog puta je to bilo baš bolno, malo je falilo da me se odreknu. Bili su psihički ubijeni i totalno razočarani u mene. Iako smo tada živjeli u istoj kući, mjesecima nisu pričali sa mnom, to je za mene bio pakao, kući mi se nije mililo da idem. U sopstvenoj kući sam se osjećao kao stranac. Vremenom, malo po malo su se stvari popravljale, odnos je bio sve bolji i bolji i ponovo sam vratio njihovo povjerenje. Međutim i pored velike želje da prestanem da kockam, ja to nisam mogao, kocka je bila jača od mene.

Takođe, pomenuo bih da mi poslednjih godina dobici nisu predstavljali zadovoljstvo. Nisam kockao da bih dobio pare, jer sve što sam dobijao odmah bih vratio, već sam kockao zato što mi je kocka bila strast. Nigdje se nisam tako lijepo osjećao kao za ruletom, ili u kladionici kad uplatim tiket. Kockanje se nastavilo, problemi su se nastavili , dugovi su se nagomilavali. Svako veče sam se gledao sa kamatašima, prijetili su mi, psihički su me maltretirali, život mi je ostao pravi pakao. Zakleo sam se da neću reći roditeljima, n zato što sam se bojao da će mi nešto napraviti, već zato što nisam imao hrabrosti da ih opet razočaram, otac mi je u godinama i bojao sam se da bi to moglo da ostavi teške posljedice i ugrozi njegov život. Kamataši su me pritiskali, ponovo sam zadužio desetak hiljada eura, novac nisam imao gdje da pozajmim, bio sam u ćorsokaku. Razmišljao sam nekoliko puta sebi da oduzmem život, , čak sam bio napravio i plan kako ću to da uradim. Podijelio sam to bio sa dva druga, oni su me molili  da to ne uradim, da ništa nije vrijedno života, dugo su me ubjeđivali , pričali sa mnom i na kraju sam ih poslušao.

Odlučio sam da se opet obratim onoj bliskoj osobi iz porodice. Ispričao sam joj uz suze sve do detalja, ,ona se šokirala, razočarala, a ja sam, iskreno da vam kažem skinuo veliki teret sa sebe. Samo sam joj ovog puta rekao da neću ništa da joj obećavam, da ću je sigurno opet prevariti jer sam u začaranom krugu, jer me koca uzela sebi i da prestanem da kockam. Bilo mi je nazamislivo da dođe vikend, a da ne uplatim u subotu popodne Njemce i Engleze, uveče Belgijance, Francuze , Špance u nedjelju u tri Italijane, da se ne ispoštuje liga šampiona da se ne isprate Roland Garos i Wimbledon , jer sam sve sportove igrao : fudbal, košarku, tenis, rukomet, hokej pa čak i bejzbol i snuker. Milije mi je bilo da pratim tiket, nego da se vidim sa curom koja mi se sviđa. Život mi se svodio na kocku. Ova osoba mi je kao i uvijek do tada pomogla, vratila mi je dugove da roditelji ne bi ništa saznali i uputila me na tretman. Svjestan sam bio da sam na životnoj raskrsnici , ili ću prestati da kockam i voditi normalan život, ili ću čitavog života biti kockar, tj. gubitnik.  Odlučio sam se za prvo. Dolaskom na tretman moj život se potpuno promijenio. Počeo sam da uživam u životu, da cijenim prave vrijednosti, da imam vremena za familiju , društvo, cure, da realnije gledam na život. Ukratko, srećan sam, baš sam srećan.

Moja preporuka za kraj bi bila-nikad ne kockajte , nemojte pokušavati da steknete novac preko kocke jer nećete ispjeti i ako slučajno uspijete nećete biti srećni , jer su to proklete pare. I poruka za one koji imaju problem sa kockanjem –javite se na tretman, jer kad sam ja izliječen, koji je kockao devete do dvadeset i pete godine kojem se život svodio na kocku koji je odrastao i formirao se kao osoba uz kocku , vjerujte mi da svako može , samo je potrebna želja i volja."