facebook  twitter

Blog

 

Savjetovalište Entera-Podgorica dugi niz godina bavi se prevencijom zavisnosti od kockanja. U sklopu preventivnog rada realizujemo radionice u osnovnim i srednjim školama, sa ciljem da edukujemo mlade ljude o posljedicama koje patološko kockanje može ostaviti u svim sferama života, ukoliko se pređe granica zabavno-rekreativnog nivoa igranja igara na sreću.

 

U razgovoru sa ovim mladim ljudima zaključili smo da je prevenciju zavisnosti neophodno započeti na ranijiem uzrastu i da roditelji ekspanziju kockanja među mldima ne percipiraju kao problem.

 

Prilikom realizacije radionice, dvanaestogodišnja učesnica izjavila je da je prvi put da odigra tiket "nagovorio" stric, a drugi put majka. Učenica jedne srednje škole svjedočila je situaciji u kojoj je djevojčica molila majku da prestane da ubacuje novac u aparat za klađenje, jer je već izgubila previše. Majka se branila govoreći "ovo je posljednji put". Klijent koji se obratio savjetovalištu za pomoć zbog problema sa kockanjem izjavljuje: "Molio sam oca da me vodi na liječenje. Nisam mogao da kontrolišem kockanje, bila mi je potreban pomoć. Ali on je mislio da je to samo moj hir. A meni je vremenom bilo sve gore. Volio bih da mi je u srednjoj školi neko skrenuo pažnju na posljedice, kao što smo slušali o zavisnostima od alkohola i psihoaktivnih supstanci. O drugim oblicima zavisnosti se govorilo, ali zavisnost od kockanja niko nije pominjao."

 

Prevencija i tretman su dva osnovna pravca djelovanja društva u cilju sprječavanja nastanka i suzbijanja daljeg razvoja zavisnosti od kockanja i s' obzirom da se radi o kompleksnoj pojavi, neophodno je da se uključe svi akteri društva i radi sistemski na ovom problemu. Starosna granica mladih koji igraju igre na sreću je sve niža, i neophodno je edukaciju i informisanje započeti već u nižim razredima osnovnih škola, sa roditeljia i ostalim članoima porodica.

 

 

 

"Još kao dijete koje nije bilo počelo da ide u školu, uz brata od tetke koji je bio par godina stariji od mene počeo sam da gledam utakmice i tako je počela da se stvara moja ljubav prema sportu. Puno smo vremena provodili zajedno, gledali sportska dešavanja, komentarisali ih, svakom danom sam sve više bio zaljubljen u sport. Bio sam u trećem razredu osnovne škole kada je on jednog petka došao po mene da idemo za vikend na selo. Na putu prema selu, predložio mi je da uplatimo po tiket, tada nisam ništa znao o tome, ali mi je on objasnio i lako sam shvatio kako stvari funkcionišu.

Pismo momka koji nam se obratio prije par mjeseci, koje najbolje govori kako se osjećaju osobe koje su zavisne od kockanja. Pismo smo objavili uz dozvolu momka koji je započeo tretman u Savjetovalištu.

"Ja sam iz Podgorice, imam 25 godina, završen fakultet (osnovne i specijalističke studije), imam odličnu porodicu, dobar posao, dobre drugove, prijatelje, kumove, rodbinu, kolege...

Počelo je još od Perovih igrica, leptirića, poker aparata, kladionice, automat klubova... do elitnih hotela na Crnogorskom primorju... i tako traje već 10 godina. Postajem polako svjestan problema u kome se nalazim, ali opet se sve svodi na to : "E da mi se izvadit', ne bi' ga više nikad igra'", i sve tako u krug. A kako kaže ona narodna, stara, "Nije majka sina klela što je izgubio, nego što se vadio".

„27. Januar! Danas je tačno godinu dana kako ne kockam, ne kladim se! Godinu dana od kako opet živim, živim život, živim ga zdravo i srećno. Godinu dana će i kako sam sa svojih 22 godine po nagovoru porodice odlučio da potražim pomoć da riješim problem u kom sam bio i došao u ADP-Zid i njihovo Savjetovalište. Tada sam shvatio da sam zavistan od kockanja, da sam patološki kockar, i da me čeka tretman odvikavanja. Sada posle godinu dana mogu da kažem da se mnogo bolje osjećam, zdravije! Neuporedivo! Da je život jednostavno mnogo ljepši, blistaviji sa svim stvarima i da više stvari donosi nego što je donosio prije. Koliko god bila trenutna slava dok kockaš i trenutna količina novca koju imaš, to je sve prividno! Jednostavno to je bolest kojoj se konstantno čovjeku vraća, i to je prosto takvo i da u većini slučajeva iako ljudi misle da mogu da pomognu sami sebi – ne mogu. Treba da potraže pomoć.

 

Sa kockom sam se prvi put sreo krajem srednje škole, kada je bila aktuelna kladionica. Na fakultetu su počele igre na aparatima, takozvane „voćkice”, a onda je potpuno neprimjetno stigao i rulet. Naravno, u svemu tome vas zadrži početnička sreća, i u skladu sa tim ulozi se samo povećavaju. Od jednog eura išlo se sa ulaganjem 10, pa 20, pa 30, a kada počneš da igraš ta granica raste. Brzo se došlo i do uloga od po 500 eura na jedan tiket u kladionici, a 1.000 ili 2.000 na ruletu. Nešto dobiješ, nešto izgubiš, ali se ne zaustavljaš.